mysterious notes °°
22.06.2008., nedjelja
početak ili svršetak?
 eh pa da. zahvaljujem svima onima koji ste čitali i komentirali,ali samo da znate-gotovo je. Nyma mi je pomogla naći zlatnu sredinu. Oduvijek sam maštala o starim vremena s dugim haljinama i snijegom :) No,maštala sam i o svom fan-ficu. Pa sam se odlučila za to. Ali,nešto moje,nešto što sam ja izmislila,moja cijelo djelo bi bilo bolje. Fan-fic je okej. Ali mnogo toga fali...pa je ova priča gotova (možda ju jednog dana opet započnem,ali male su vjerojatnosti..) Pa zatvaram ovaj slučaj,i počinjem novi. Cold case :) Nimwen |
31.05.2008., subota
II.poglavlje,Nestanak
|
No zapravo se nikome nije okrenula, jer Joudetha nije bilo. Dozivala ga je govoreći:"Ajde Joudeth ne mogu sada igrati skrivaća...ajde idemo!!" Glasa koji bi joj trebao odgovoriti nije se ćuo,jer ništa nije ni rekao. Gledala je okolo malo zabrinuto,ali je bila sigurna da se skriva. No ta sigurnost nije dugo trajala jer kad god bi ona rekla ljutito:"Dosta je sada, ajde idemo." Ništa ne bi za uzvrat dobila. Eruantil je isto počeo dozivati ime Joudeth,ali uzalud jer nema glasa kojega su očekivali da će im odgovoriti. Zabrinula se, bilo joj je već dosta te je rekla :"Idem sada ako ne dođes ove sekunde ići ćes sam kući!!!" Krenula je ka one misleći da zapravp de,te da on za njom krene,ali nije tako ispalo nitko nije išao za njom. ¤¤ Sada je već bila jako zabrinuta što ga nema. Dozivali su ga,ali povratnog glasa nije bilo. Sjela je na kamen koji joj je bio najbliži i plačući govorila:”Kako sam ga samo mogla izgubiti?!” Eruantil ju je tješio ,ali uzalud jer se bolje nije osječala. Predložio joj je da možda nekog upita da li ga je vidio i učinila je tako.Otišla je do prve žene koju su vidjeli.Bila je to ona žena koja je izgrdila Eruantila zbog nespretnosti. Inače se zvala Anarane. Kada ih je ugledala kako joj se približavaju lice joj se razljutilo,ali kulturno je i dalje sjedila.Nimriel joj očajničkim glasom kaže: “ Da li ste možda vidjeli moga brata,onaj koji je stajao pokraj mene?” “Kako lijepo,prvo mi uništite sve za prodati,a sada želite da vam pomognem,e pa moju pomoć nećete dobiti!!” ¤¤ Mrko ih pogleda te,otiđe. Nimriel je bila žalosna. Osjećala je kao da ta žena ima nekakve veze s nestanakom. Bilo joj je također čudno što joj pomaže jedan neznanac,nije znala što će. Eruantil joj je prišao i rekao:” Ne znam ,ali ta žena mi je sumnjiva,tebi?” “Da je…”-odgovorila je vrlu zbunjenim glasom,jer je u tom trenutku razmišljala,i pokušala spojiti neke stvari. Odlučila je da bi joj najbolje bilo da sama traži Joudetha. Rekla je Eruantilu: “Bolje bi bilo da ga ja sama tražim,sigurnije mi je.” “Kako to misliš,pa zar ti ne pomažem?” “U ovom trenutku ne znam tko mi pomaže,najbolje bi bilo da otiđeš.” Eruantil ju tužno pogleda I kaže: “Zbogom!Ako se predomisliš javi mi!” Bio je ražalošćen,ali ju je i razumio,jer ne bi ni on neznancu vjerovao,posebnone u tom trenutku. Zajahao je na konja i projurio kroz zalazak sunca. Nimriel je i dalje ispitivala. Prišla je k jednoj starijoj ženi koju je poznavala, zvala se Ireth. Nimriel ju je dugo poznavala,bila je jako draga žena. Priđe joj i upita:” Ireth,jesi li možda vidjela Joudetha? Ne mogu ga naći.” “Žao mi je Nimriel,ali nisam,ali dobre volje bi ga tražila ako ti trebam.”-reće nježnim glasom. “Hvala,ali za sad bi ga sama tražila.” ¤¤ Ireth ju začuđeno pogleda i reče: “Dobro,ali znaj da uvijek možeš računati na mene!” Sve joj je bilo čudno,sumnjala je na svakoga,nikome nije vjerovala,ćak ni Ireth. Ispitivala je i ispitivala,ali nitko joj nije pozitivno odgovorio. Najednom se okrene i ugleda Anarane,ženu koja baš i nije bila uslužna i nimalo draga, Opazi ju kako priča s jednim gospodinom šaptajući i gledajući u nju. Pokazivala je nizinu neke osobe s rukom i sa prstom je kružila kao da pokazuje neke zavijutke. Pokazala je i duljinu neke kose,i kažiprstom je pokazala na Nimriel. Nimriel je zbunjena. Shvatila je da je njezinog brata opisivala. Sve joj je prečudno izgledalo. Priđe ona sumnivoj ženi Anarane, i reče joj: “ Žao mi je što je mladić srušio vaše stvari,ali ako ste mog brata vidjeli molila bi da mi rečete gdje ste ga vidjeli i s kim je bio.” Anarane je pogle lukavim osmijehu i s desnom obravom podignuta i odgovori joj:”Ti zaista misliš da ću ti ja išta pomoći?! Dijete drago vidi se da si još mlada!” Nimriel joj odlučno i čvrsto i čak i ljuto kaže: “Ako mi ne odgovorite i rećete gdje mi je brat požalit ćete!!” Pogleda je onako kao i prije lukavi osmjeh i podignuta obrva i potpuno smireno kaže: “ Mislim da mi ti nemožeš ništa opasno napravit.” “Mogu vas reći novom gradolnačelniku,čujem da je dosta oštar,a to ne želite!”-dgovori joj. Anarane se glasno nasmije i s nasmijanim i lukavim glasom kaže: “ Na novog gradolnačelnika misliš??!!!” “Da!”-odgovori joj. “On mi je brat!!!”-kaže joj Anarane potpuno sigurno. Nimriel mrak padne pred oči. Opet,nije znala što da radi. Okrenula se i otiđe. Šetala je praznom i mračnom ulicom,razmišljajući. Išla je prema svojoj kući. Nije znala što da radi. Šetala je je polako,polako,i najednom spazi njega. ¤¤ Ugleda Eruantila kako sjedi ispred njene kuće,potišten i zbunjen. Nimriel mu priđe i upita ga: “Zašto si ovdje? Zašto me pratiš?” “Znam da ti mogu pomoći,ako ne direktno,onda bar indirektno,ali mogu” –odgovori joj. Pogleda ga izmoreno,ali s zadnjim veselim glasom mu reče: “Znam da mi možeš i hoćeš pomoći,ali osječam se kao da nikome ne mogu vjerovati--” “Ma što kod ti meni govorila,ja ću ti pomoći.”-prekine ju usred rečenice. Nimriel se nasmije. Naime nastupila je jesen,znači sunce uranjuje da se sakrije iza brda,a večer nije-ali će i biti uskoro,kako će ga pronači u takvom mraku. Nimriel je imala takvu grižnju savjesti,što ga je izgubila. Bojala se za njega. Možda ga je netko ukrao,možda je sam u mraku,sjedi,smrzava se,plače. Sve joj je to prolazilo kroz misli. Usred tih misli dodirne joj Eruantil ruku. Ona se preplaši. Kaže joj: “Ne brini,pronači ćemo ga. Možda ne danas,ali uskoro hoćemo,vjeruj mi.Idemo još tražiti.” Nimriel i Eruantil krenuše ga tražiti,ali ni traga od njega. Spuštao se mrkli mrak,sve što je ostalo sa svjetlom su upaljene sviječe u malim kućama. Hodala je malim koracima,zbunjenim koracima,nije znala kuda da ide,Eruantil za njom,isti koraci. Gledali su u pod. Tužno. Osječala se kao da joj je polovica života uništeno,a ta druga polovica brzo prati prvu. Uputili su se prema njezinoj kući. Tihi. Bez ikakve riječi,upute se prema vratima. Nimriel ispruži ruku da otvori vrata,ali dodirne papir,zapravo,pismo.  to be continued... your Nimwen ;) |
22.05.2008., četvrtak
I. poglavlje,Neočekivana svjetlost
|
Kraj rijeke Greyflood (Gwathlo),u gradu obasjanog sunca zvan Lond Daer,u maloj kućici,živjela mlada,lijepa vilenjakinja.Ona nije bilo obična vilenjakinja,s neodređenim životom ili s razbacanom kosom i prljavom odjećom,ne,ona nije bila to. Ona je bila vilenjakinja,sa životom kojim nitko nije mogao ni zamisliti. Kosa joj je bila duga kao život,valovita kao val,a svijetlo smeđa kao kesten u ranim danima. Oči su joj bile boje neba,znači nisu bile jednobojne,nego malo sivkaste kao kada je nebo tmurno i pun oblaka, i plavkaste kao kada je nebo vedro i sunčano. Imala je specifično ime,a glasi Nimriel. U davnim danima dok je još bila mala,majka joj je rodila brata po imenu Joudeth. Joudeth je ćak kada je i bio mala beba,bio strašno zaigran i divlji,a da ne govorim koliko nestašan,znači,zamislite kakav je sad,bolje da ne govorim. Joudeth je bio veoma sličan svojoj sestri,imao je plavkasto-sive oči i svijetlo smeđu kosu,samo što je njegova kosa bila kraća i kovrčava. Tako je prošlo vrijeme i Joudeth i Nimriel su odrasli,a u gradu je trajao rat,a i njihovi roditelji su u tom ratu i umrli. Majčine zadnje riječi bile su:"Čuvaj i odgoji svoga brata kao što sam ja tebe,u čvrstu i odgovornu djevojku." Tako je Nimriel obećala svojoj majci,da će ga čuvati koliko god mogla. Bezobzira na to koliko joj je brat bio zafrkan,ona ga je istinski volila,baš kao kako bi trebala sestra voliti brata. Tako je Nimriel potrošila svu svoju snagu i volju na svoga maloga brata. °° Jednog sunćanog i lijepog dana,Nimriel je povela svoga brata Joudeth u grad,jer je trebala kupiti nešto za jesti. Dok su Nimriel i Joudeth šetali prošao je pokraj njih jedan vilenjak po imenu Eruantil. Eruantil je dolazio iz veoma bogate i ugledne obitelji, no Eruanitlu nije bilo važno bogatstvo,nego dobrota. Imao je crnu kosu kao mrkli mrak,nije bila ni predugačka ni prekratka,a oči,oči su mu bile sive kao i od većinu vilenjaka samo što su njegove oči bile kao skriveni dijamant,bile su jedinstvene i vječito su sjajile. Puno vremena je provodio sa svojim dragim prijateljem Horthoidhren (što znači brz i mudar). Bio je brz kao munja,kao kada trepneš okom i pola života ti prođe,tako brz je on bio,a mudar,da ga nitko nemože nadmudrit,a on je bio konj, ne zapravo, on nije bio samo konj,on je bio prijatelj vjerni,konj,on je bio prijatelj vjerni,koji je i bez govora puno pomagao Eruantilu. °° Dok su prolazili jedan pokraj drugog Eruantil se zamislilo. Nije nikada u svom životu vidio tako prelijepu vilenjakinju. Želio joj je prići reći joj nešto,pošao je za njom tako blizu dođe i začuje:“Brzo Joudeth moramo se požuriti,uskoro će večer.“- i otiđu.Eruantil nije mogao sebi doći kako je pelijepu vilenjakinju vidio,a da joj ništa nije rekao.Želio ju je vidjeti još jednom i upoznati ju. Dok je razmišljao o njoj zajahao je na svog konja Horthoidhrena i uputio se prema svojoj kući. Razmišljao je o njoj,nije mogao prestati,samo se mislio: „Tako je tajanstvena,tako prosvijetljena,tako neočekivana.“ Eruantil je htio sve saznati o njoj,gdje stanuje,kako se zove,gdje izlazi. Razmišljao je o tome da se sljedeći dan vrati u grad i možda se posreći i ponovno ju vidi. Cijelu noć nije oka sklopio,neprestano je mislio na nju,jedva ju je čekao vidjeti. °° Sljedeći dan je jedva čekao,no nije trebao više čekati jer je blještavo sunce već izašlo. Bio je presretan. Brzo se spremio, zajahao ne svog konja i trkom zajašio do grada. Dok je Nimriel budila svoga brata, rekla mu je:"Jučer nisam stigla sve obaviti što sam trebala, pa bi morala danas opet u grad,sada,znači ti bi tu trebao ostati,sam." Joudeth joj pospano i pomalo ljutito odvrati:" Neće ići...ne želim sam tu ostati...što bi radio???!!!" Nimriel s izmorenim glasom kaže:" Neću te sada vući po gradu,a uz to nisi mi baš jučer bio dobar!" "Ali..."-Joudeth započne govoriti,ali Nimriel ga prekine:"Stvarno se sad neću nadvikivati s tobom..." Joudeth joj odvrati s malo zabrinutim glasom:" Ali...biti ću dobar...molim te neću tu sam biti..." Nimriel uzdahne,a zatim kaže:" No dobro,ali da si bio stalno uz mene...ne odvajaj se...Jel' jasno?" "Da dobro,dobro.."-Joudeth joj odvrati.Oni se upute prema gradu. Za to vrijeme Eurantil je jahao i razmišljao zabrinute misli,hoće li ju bar još jednom vidjeti. Doista posrećilo mu se. Sišao je s konja i ugledao je. Počeo ih je pratiti. Glavni dio grada bio je pun štandova,pun materijalnih stvari za prodati. Često su taj glavni dio grada zvali samo "grad". Eruantil je u tom trenutku razmišljao hoće li ju ikada upoznati. U tom trenutku ništa mu nije bilo važno osim toga,samo ih je slijepo pratio. Pratio i pratio,ne gledajući kuda hoda,spotakne se. °° Da,spotaknuo se. Na najgore mjesto,jer je sve,baš sve je palo. Neki su se smijali,a neki su se ljutili što im je sve razrušio. Svi su se okrenuli,ali Nimriel i Joudeth se samo nisu. Nastavili su svojim putem. Joudeth je malo gledao iza,ali Nimriel se žurila,pa nije baš mogao skužiti što se dogodilo. U tom trenutku Nimriel se sjetila da je prošla štand gdje je ono što je trebala. Vratili su se natrag,I vidjeli što se dogodilo.Naime,ta stvar koju je trebala,bila je pala,jer se Eruantil spotaknuo.Nisam baš skužila što je trebala,pa vam nebi mogla reći. Vidjela je što se dogodilo I uzdahnula. Naime,bila je tako blizu Eruantilu,pa ju je upitao malo sramežljivo:”Što si trebala kupiti?” Pogledala ga je malo čudno i odgovorila:”Nije baš sada važno.” “Oprosti ako sam to urušio.” Začuđeno se nasmijala. Upitao ju je kako se zove,a ona je odgovorila,ona je njega pitala isto I on joj je odgovorio. Malo su pričali sve dok nije došla jedna žena. °° Ta žena je imala crvenu dugu kovrčavu kosu,što je malo čudno za vilenjakinju. Imala je dugu žuto-narančastu haljinu. Bila je malo deblja i malo niža.Prišla im je i rekla Eruantilu:”Sram te bilo,sada će neki izgubiti poso jer je sve razbijeno,pa neće moći ništa prodavati,zbog TEBE!”-naglasila je to”tebe” I dosta je ljutito govorila. Inače Nimriel ju baš i nije poznavala,što je bilo čudno.”Žao mi je,zaista. Što mogu učiniti da to popravim?” Pogledala ga je i srdito rekla:”Još ću vidjeti!”- i otišla. Nimriel i Eruantil su još neko vrijeme pričali. No,malo su sramežljivo pričali. Nimriel se sjetila da bi trebala sada otići kući,pa se okrenula Joudethu i rekla:”Joudeth mi bi sada trebali poći.”  Yours Truly Nimwen Branniel°° |
